Radim kao web dizajner i navikao sam na određeni rječnik. Wireframe, responsivnost, hijerarhija sadržaja, sve mi je to svakodnevni jezik. Jednom sam klijentu poslao prijedlog projekta pun tih pojmova i bio sam siguran da je sve jasno.
Klijent je odgovorio potvrdno. Projekt je krenuo. Dva tjedna kasnije, kada sam pokazao prvu verziju, klijent je bio zbunjen i pomalo ljut. Rekao je da ovo nije ono što je zamišljao. Ispostavilo se da nije razumio gotovo ništa od tehničkog opisa koji sam poslao, ali se nije usudio pitati jer mu se činilo da bi to zvučalo neprofesionalno.
Izgubio sam tjedan rada na revizijama koje su bile potrebne isključivo zbog toga što nismo govorili istim jezikom od početka.
Što se zapravo dogodilo u toj komunikaciji
Pretpostavio sam da klijent poznaje pojmove koje ja koristim svakodnevno. To je bila moja greška, ne njegova. Klijent nije dužan znati moj rječnik. Ja sam dužan govoriti na način koji on razumije.
Nakon tog iskustva, počeo sam svaki tehnički termin u ponudi ili briefu zamijeniti opisom u jednoj rečenici. Umjesto wireframe pišem skica rasporeda elemenata na stranici. Umjesto responsivnost pišem prilagođenost prikazu na mobitelu i tabletu.
Provjera razumijevanja nije znak nepovjerenja prema klijentu. To je profesionalna navika koja štedi obje strane od nesporazuma koji se lako mogu izbjeći.