Prije dvije godine dobila sam upit za izradu tekstova za web stranicu. Klijent je rekao da mu treba pet stranica, ja sam rekla u redu, i dogovorile smo se na cijenu. Nigdje nismo zapisale što točno podrazumijeva pet stranica.
Kada sam predala prvu verziju, klijent je tražio da dodam opis svakog pojedinog proizvoda, blogove za sljedeće tri godine i prijevod na engleski. Sve to u sklopu dogovorene cijene, jer je rekla da su to stranice za web.
Provela sam tjedan dana u e-mail prepirci. Na kraju sam napravila dio dodatnog posla besplatno samo kako bi projekt bio završen i klijent zadovoljan. Osjećala sam se iskorišteno, ali i svjesno da je dio odgovornosti bio moj.
Gdje je komunikacija zakazala
Problem nije bio u klijentovim namjerama, nego u tome što ponuda nije sadržavala popis konkretnih stavki. Bez toga, svaka strana tumači dogovor prema vlastitim očekivanjima. Klijent je bio siguran da dobiva sve što je zamislila. Ja sam bila sigurna da isporučujem ono što sam navela.
Od tada svaka moja ponuda sadrži popis točno onoga što je uključeno i kratku napomenu o tome što nije. Taj dokument ne postoji zbog nepovjerenja, nego zbog zaštite obiju strana. Klijenti koji to vide kao problem obično i jesu problem.
Jasna pisana komunikacija na početku projekta nije formalnost. To je jedini način da projekt završi onako kako je zamišljen.